Povratak - Dobriša Cesarić

Ko zna (ah, niko, ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

a možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

desiti --- velim,

ali ja ne znam da li je želim,

il' ne želim.

U moru života što vječito kipi,

što vječito hlapi,

stvaraju se opet, sastaju se opet

možda iste kapi ---

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,

jedna vječnost pusta,

mogla bi se opet u poljupcu naći

neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit

prekrasna, u plavom,

ne sluteći da si svoju svjetlost lila

mojom davnom javom,

i ja koji pišem srcem punim tebe

ove čudne rime,

oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,

niti tvoje ime!